Idem na sve,nista vec imam
Ona je bila jedna sasvim obicna devojka...luckasta,nepopravljiva...brbljiva čak i onda kada ne treba...U dusi je bila jedno veliko dete...Volela je zivot,volela je ljude oko sebe,zavolela je i njega.Sve je pocelo tako bezazleno.Sedela je u kafeteriji svog fakulteta,on je dosao da se nadje sa drugom,.koji je vec uveliko kasnio.Bilo je jos mesta gde bi mogao da sedne,ali je on prisao njenom stolu i učtivo upitao...
-Da li je slobodno?
-Ne,izvini....cekam nekog... (odgovorila je,pritom ne podizuci glavu sa knjige koju je citala.)
-Izvini onda,mozda neki drugi put...
-Da,da..neki drugi put...(lagano je skrenula pogled sa knjige na njega)
Ne..to nije bila ljubav na prvi pogled,makar kod nje.Uvek je znala na pravi nacin da pokaze svoju ravnodusnost.Dopao joj se nacin na koji joj je on prisao,jer njoj u principu nije bio problem da pridje prva,ali onda on za nju ne bi bio vise muskarac.
Mozda nije to bio bas njen dan za nova poznanstva...Vreme je prolazilo,nije ga vise videla.Iako se mozda nadala da ce ga opet negde sresti.
Ustvari,sve je bilo pomalo smesno ili prilicno smesno...ceo splet dogadjaja koji je usledio.
Bio je to dan kada ne bi trebala da izlazi iz kuce,kisovit,vetrovit...Videla je kako pretrcava ulicu krijuci se od vetra i kise koja je neprestano padala.Nije izdrzala da ga ne presretne,kao slucajno.Isla je ka njemu i kao sasvim slucajno,zakacila ga krajickom svoje torbe.On se okrenuo i nabacio svoj carobni osmeh na lice.
-Ne trcite za zenama da se ne sudarite sa onima koji od njih beze...progovorio je.
-Od koga ti bezis? –upita ga.
-Bezim od kise i vetra,a mogla bi i ti samnom,inace cemo biti mokri ak oostanemo ovde jos koji minut.
Nije se nadala da ce ga toliko bas zavoleti.Nije ni primetila kada je postao centar njenog sveta.Nikada joj nije u pocetku izjavio ljubav,na nacin na koji je ona to prizeljkivala,ali je po njemu videla da je bio zaljubljen do usiju.
Prolazili su dani,meseci...zavrsila je svoj fakultet,a on joj je priznao da onaj dan nije cekao druga,vec je samo zeleo da dodje na neki nacin do nje.Imponovalo joj je,iako je negde u dubini svoje duse i sama znala to.Ljubav je iz dana u dan cvetala,sve je bilo kao u nemoj bajci.
A onda kao grom iz vedrog neba usledila je recenica...
-Mnogo mi je lepo sa tobom,ti si jedno predivno stvorenje,koje mi je ulepsalo zivot...
Znala je da posle svih ovih reci mora biti i ono ALI...
Prekinula ga je recenicom...
-Gledaj ovako,ako zelis da izadjes iz svega ovoga,sad ti je prilika.Ti znas da cu ja za tebe uvek biti tu...mozda ne odmah...malo samo,dok me ne prodje...valjda ce proci :)
-Znam da ces biti…voleo bih da je drugacija situacija ali nije…
-Samo treba da kazes...ne zelim da budem deo svega ovoga...razlog nije bitan…makar meni nije
-Ako iko zasluzje da cuje razlog onda si to ti…
-Ne,ne zelim da ga cujem.
I znala je,svaki razlog koji bi rekao,bio bi suvisan.
-Ej, jos nesto imam da ti kazem… zadrhtala je na kraju ...
- Kazi, pozuri dok sam tu ...
- Ma, zaboravi ... Neka ostanu te reci neizgovorene, mozda se zbog njih setis mene s vremena na vreme ... Drugacije ne bi, znam ...
Ovako ces se uvek pitati ...Moj broj znas,ako pozelis da se javis,ako se predomislis…znas sta ti je ciniti.
Javio se...ostao vise nista nije bitno,jer mozda samo jednom u svom zivotu nadjes ljude koji su u stanju da celi tvoj svet okrenu naopacke.
Balkanski tango
Drugi dan kako je otišao i napustio sve što su njih dvoje imali.Ona i dalje leži u krevetu,razbarušene kose koja podseća na noć koju su proveli zajedno.Spavajući u njegovoj majci i dalje ima osećaj kao da je tu.
Kiša ne prestaje da pada...to joj vraća uspomene,baš kao prvi put kad su se videli.Kad joj je svojim usnama dotakao njene...kada je jeza prolazila kroz nju.
Zvuk mobilnog telefona i dobro poznate numere ''I will always love you'' probudi je na čas iz sveta mašte.Protežući se do noćnog stočića,iz prekrivača joj ispade slika.Bacivši pogled na nju,napuniše joj se oči suzama.
Njihova prva i poslednja zajednička slika.Nešto što će ostati kao još jedna uspomena neslavne ljubavi.
-Pa dobro,da li si ti normalna?Dva dana se nikome ne javljaš,počeli smo da brinemo za tebe.
-Zar čovek ne može da pobegne od svih vas makar na jedan dan?
-Može,ali samo na jedan.Tebe nema dva dana!!!Dva dana!!!
-Smaraš,znaš?Stvarno ne razumem čemu toliko drame.Poželela sam samo da se odmorim i pobegnem od svih na jedno vreme.
-Ne možeš da pobegneš od najbolje drugarice.Sećaš se...u dobru i u zlu.Osećam da je sada zlo.Pričaj sta se dešava.Opet je otišao..m?
-Ne..on je otišao da bi se vratio.Ja to znam.Naša ljubav je tako čista...naučio me je da se divim ljubavi,da srdačno očekujem njen dolazak.
-Ti si definitivno odlepila!
-Možda jesam...
Ustajem iz kreveta.Polagano dolazim do prozora,kiša i dalje pada.Zaostaje mi pogled na dvoje mladih,koji se grle i ljube na kiši.Osmehujem se.
-Halo,jesi li tu?gde si opet nestala?
-Dosado jedna,tu sam.Gledam kako je napolju divno vreme.
-Divno???pa kiša pada već dva dana,ne prestaje.Šta je tu divno?
-Ti stvarno ne znaš da uživaš u blagodetima prirodnih pojava.Ja uživam u kiši.Ona mi bistri misli.
-Počinješ da me brineš.
-E,hajde da se čujemo malo kasnije.Moram da izađem napolje.Ljubim te..baj.
Ostavlja za sobom nerazmešten krevet,prepun emocija i njegovog mirisa.Majcu lagano skida i stavlja je na mesto gde je on noćio.Tu joj je mesto.Na brzinu se oblači i kreće napolje.
Volela je kišu,volela je da kiša kvasi njene lokne i da ih pravi još kovrdžavijim.Volela je da posmatra kišne kapi koja padaju na njen dlan.Uživala je u svakoj kapi,koja se spustila na njeno lice.Ponekad bi se misleći na njega,zaplakala...kiša bi zamaskirala sve.Zbog toga ju je još više volela .Bila joj je maska ponekad za neraspoloženje.Baš kao tog dana.
Šetajući kišnom ulicom,kao malo dete je šljapkala po baricama.Nije je uopšte zanimalo da li je neko posmatra...Živela je u svom svetu.Prolazeći pored jednog lokalnog kafića,čula je note svoje omiljene pesme.Osmeh joj je opet bio na licu.Zažmurila je na tren i zastala ...da dočara sebi onaj tren koji neće nikada moći da zaboravi.
-Sećaš li se šta sam ti davno jednom obećao?...sa smeškom na licu upitao je.
-Khm,moraćeš da me samo malo podsetiš...bilo je tu dosta obećanja-kroz šalu je proturila,jer joj nije padalo na pamet šta bi to moglo da bude.
Ustao je,prugušio lampu...i podigao je sa kreveta na kojem je sedela.Uzeo potom mobilni telefon i nespretno je nešto kao tražio.U jednom trenutku,počela je pesma.Zagrlio ju je najjače što je mogao i prošaputao...
-Ovo sam ti obećao.Volim te.
Na tren se zbunila...uzdahnula je...pomislila u sebi da je to nedavno i obećao...da će uz note njene omiljene pesme plesati sa njom i tada joj reći što mu je na duši.
-Volim i ja tebe.
A sada...sada bi ga najnežnije zagrlila..baš kao nekada,najnežnije poljubila,baš kao nekada,sa njim se probudila i zauvek tako ostala,samo kad bi znala...da on baš takva budjenja želi.
Anyone who thinks thar sunshine is pure happiness,has never danced in the rain!